Pise: Hanadi BEGANOVIĆ

Bila sam zbunjena tog dana kada mi je iz Američkog saveta javljeno da sam izabrana da učestvujem u A-SMYLE programu razmjene učenika. Prijavila sam se za program i ne sluteći da stvarno mogu proći testove. Bila je to, bar za mene, dobra prilika da provjerim
znanje engleskog jezika. Testirano je oko tridesetak učenika iz Prijepolja, a samo jedan je trebalo da bude izabran. Mislila sam da su mi sanse jako male. Ali, desilo se...

Nisam ni osjetila kako je brzo dosao 9. januar, dan kada sam sa grupom od jos 14 učenika iz Srbije i Crne Gore, trebala da krenem put Sjedinjenih drzava, ne znajući sta me očekuje. Sve sto sam znala bilo je da idem u gradić Sedonu, koji se nalazi u Arizoni. Imala sam podatke porodice, uglavnom imena i godine starosti članova. Oni su trebali da budu moja porodica narednih sest mjeseci. Ispostavilo se da nije tako tesko kako se u početku činilo: već prvog dana sam prihvaćena kao član porodice, u skoli su se svi trudili da mi se uvijek "nađu pri ruci". Cinilo se da je sve tako lahko, skoro savrseno, a onda je dosao dan kada sam shvatila da to sto mi se desava nije san, kao sto se činilo. Probudila sam se jednog jutra u nepoznatoj sobi, čula nepoznate glasove napolju. Tek tada sam shvatila da sam miljama daleko od svog rodnog grada.

Nekoliko narednih dana, mučila me je pomisao da veoma dugo neću vidjeti svoje roditelje, brata, rođake, drugove i drugarice iz odeljenja, sve ljude do kojih mi je toliko stalo. Sad shvatam da sam tih dana prolazila kroz period koji mnogi zovu "kulturni sok". Sve različitosti između ove dvije zemlje, koje sam primjećivala a nisam shvatala, zapljusnule su me tog dana, tjerale me da razmisljam dugo o tome. I najednom mi je postalo jasno zasto sam ovdje i sta se od mene očekuje. Bila sam tu da bih prezentovala svoju zemlju, njenu kulturu i običaje, a isto tako da sto bolje upoznam njihovu.

Zadatak nije bio nimalo lak, jer mi se učinilo da Srbija nije bila posebno zanimljiva mojim novim sugrađanima, tako da su vrlo malo znali o njoj. A oni koji su ponesto znali, znali su ono najgore: o ratovima i Slobodanu Miloseviću. Srbiju zamisljaju kao zemlju punu gangstera. Ipak, bili su zainteresovani i sa paznjom slusali sve sto sam im pričala, postavljali mnoga pitanja. Ali, i mi smo o njima čuli mnogo netačnih informacija. Prvo, bila sam ubijeđena da Amerikanci piju samo Coca-Colu, kasnije sam zaključila da mnogo vise vole sok od pomorandze. Ali zato se puter od kikirikija nalazi u skoro svakom mogućem receptu, od kolača do slanih jela. Onda, tu su naravno krofne koje su veoma popularne, pa kolač sa sirom. Kada su mi prvi put ponudili ovu poslasticu, rekla sam: "Ne, hvala!", jer nikako nisam mogla da zamislim slatkis napravljen od sira. Kasnije se ispostavilo da je to nesto vrlo ukusno.

Što se tiče Sedone, to je grad od nekih tridesetak hiljada stanovnika, nevjerovatn rastrkan. Kuće su građene u modernom stilu, jednospratnice, sa lepo uređenim dvoristima i bazenima. New York Times je 2003. ovaj gradić proglasio za najljepse mjesto u Sjedinjenim Drzavama. I zaista, ima neke magije u ovom mestu; mozda su to crvene stijene koje okruzuju cio grad, mozda ljudu.
Postoje vjerovanja da crvene stjene pozitivno utiču na raspolozenje. Mozda je istina jer svi su ovde vrlo ljubazni i dustveni. Mnogi vjeruju i u postojanje vanzemaljaca i misle da su oni boraveći ovdje, ostavili nesto sto zrači pozitivnom energijom. Ovdje nema depresivnih ljudi, a i malo je bolesnih. Ipak, mislim da tu postoji neka tajna.

Najveći dio stanovnistva čine stariji ljudi, iznad 60 godina starosti, pretezno penzioneri. Mladi, ali i stariji su u fazonu hipika i kauboja. Kaubojski sesiri su jako moderni, a često mozete sresti ljude odjevene kao kauboje. Inače, u gradu su boravili mnogi poznati glumci, koji su na ovim prostorima snimali kaubojske filmove. Imala sam sreću da posjetim jedan ranč konja i vidim konja koji je jako poznat u Sedoni, jer je glumio čak u petnaest kaubojskih filmova. Inače ovaj grad je stjeciste velikog broja umetnika. Turističko je mjesto, a za vrjeme sezone, broj stanovnika se poveća čak tri puta. Kanjon Kolorado je u blizini, tako da je to prava turistička atrakcija. Također, nacionalni park Kolorado posjeti veliki broj turista. Sedona je veoma skup grad, pa mladi ljudi misle da je mnogo lakse zivjeti u nekom drugom gradu.

Pored toga, u Arizoni postoji zakon, da vlasnik moze otpustiti radnika bez ikakvog obrazloženja, pa mladi ljudi, koji su nekim čudom jos uvek tu, rade po 2-3 posla da bi opstali. Srednja skola koju pohađam je vrlo modernog tipa, pruza đacima svu moguću udobnost, mozda i vise nego sto je potrebno. Na primer, u svakoj učionici se nalazi po jedan udoban kauč, pa kad se neki od učenika suvise zamori sjedenjem u stolici, on moze da se odmori na kauču. Naravno, bilo je slučajeva da je neki učenik suvise umoran, pa onda prespava veći dio časa. Na časovima je jako zanimljivo, osim sto se uči, dozvoljeno je i da se slusa muzika, da pijete sok ili jedete uzinu. Ako tačno odgovorite na pitanje, mozete dobiti i neku čokoladicu. Zato valjda učenici vole skolu i nikada ne bjeze sa časova. Ovdje nema neopravdanih izostanaka. Svaki đak ima pravo da izabere 4 predmeta koja zeli i te predmete pohađa sveki dan. Casovi traju po 90 minuta, tako da nastava traje od 8 do15 sati. Ali, za mnoge, to je samo dio, jer tek poslije 15 sati počinje prava zabava: klubovi, sekcije, sportske aktivnosti, tako da većina ostaje u skoli do 18 sati, a nekad i duze. Zato se uveče malo izlazi, skori nikako. Preostalo slobodno vrjeme se radi, nekad za pare, nekad volonterski, jer je volontiranje obavezan deo skolskog programa. Neobično je sto ovdje nema odjeljenja, na svakom času su različiti ljudi. Mladi su dosta kreativni, ne uče koliko mi, ali se zato usmjeravaju vrlo rano i uče ono za sta imaju najvise talenta. Odjevanje učenika je sasvim neobavezno i skromno. Vise je to radna uniforma, jer ovde smatraju da se ljepo treba obući samo za neke specijane prilike, tipa proslava i rođendana. Ovdje se uvjek nesto desava, bioskopi su jos uvjek in i jako posjećeni. Nedavno je odrzan i Filmski festival u gradu, koji je okupio veliki broj poznatih ličnosti. Također ima dosta pozorisnih predstava i jako su posjećene. Dobrotvorne zabave se često odrzavaju, imala sam priliku da prisustvujem jednoj. Kao sto sam rekla, mladi ovde rade, nekada i dva posla dnevno. To je vjerovatno razlog sto su Američki tinejdzeri vrlo nezavisni, skoro svi voze kola koja su kupili sopstvenim parama. Ovdje se vozačka dozvola stiče sa 16 godina, ali niko ne juri ulicama, postuje se kultura saobraćaja. Ako zelite vratolomije, mozete iznajmiti dzip za pedeset dolara i voziti se obliznjim brdskim putevima. Zaista, velika je razlika između zivota kojim zivimo mi u Srbiji i ovog ovdje.

Ovdje ste cjenjeni kao ličnost, vase vrjednosti se postuju, profesori se mnogo trude da vas motivisu, odjednom shvatite da imate talenta i potencijala, vise nego sto ste znali da posedujete.
Zaista, sve ono sto, nazalost mozemo da nađemo samo u knjigama, ako se ne dozivi, kao da i ne postoji. Ja sam, eto imala sreću da dozivim i upoznam jedan dio svjeta van granica Srbije i iskreno se nadam da granice neće predstavljati problem u nekoj skorijoj budućnosti i da će mladi slobodni prelaziti preko njih. To nam je zaista potrebno. Tek kada izađete iz geta, shvatite kako je svjet velik i lijep. Samo u njemu, tom sirokom svijetu, mozete upoznati ljude i shvatiti zabludu i kosmar u kojem ste do tada zivjeli.