Za Service Learning projekat studenti su imali zadatak:

•  da napisu analizu filma po izboru, koristeci formalisticki i kulturoloski pristup;

•  da pripreme na Filozofskom fakultetu izlozbu svojih radova sa odgovarajucim dodatnim materijalom (hronologijom filma, fotografijama, posterima i sl).

Projekat je bio obavezan, i nosio je 30% ukupne ocjene na kursu.

U razgovoru sa studentima istaknuti su uzi i siri ciljevi projekta. Uzi ciljevi, koji bi se mogli odrediti i kao licni, bili su:

•  uraditi nesto za nasu zajednicu;

•  podijeliti sa drugima znanje koje smo stekli na kursu;

•  objaviti svoju prvu filmsku kritiku i dobiti reakcije na nju;

•  zaraditi dobru ocjenu.

Siri ciljevi, koji se ticu uticaja na nasu sredinu odredeni su kao:

•  naglasiti znacaj filmskih studija na smjeru za knjizevnost;

•  pokazati da se filmovi mogu gledati ne samo kao puka zabava, nego i kao dokumenti kulture na koje utice drustvo, ali koji i sami uticu na drustvo i na nase poimanje svijeta;

•  predstaviti koncept Service Learninga.

Osim formalnog odobrenja, projekat nije trazio neku podrsku Fakulteta, tako da smo ga realizovali sami, i njegova priprema je bila bez teskoca. Studenti su pokazali zainteresovanost i entuzijazam. Opste raspolozenje je mozda najbolje iskazala jedna studentkinja komentarom da "ovo lici na radionicu posle casova", cime je, nadam se, postignut i cilj koji sam sebi postavio, a to je da studenti, koliko je moguce (jer, ipak, to rade i za ocjenu), zaborave da im je to obaveza i da oslobode dio kreativnosti.

Izlozba je, reklo bi se, uglavnom dobro primljena. Bila je postavljena na jednom od prometnijih mjesta na fakultetu, tako da ju je pogledalo puno studenata i profesora od kojih smo dobili puno pozitivnih komentara. Medutim, kako su prolazili dani, neki radovi i neki materijali su poceli da nestaju sa panoa. To smo iskoristili kao povod za razmisljanje, i protumacili smo ga dvojako: neki radovi su bili toliko dobri da gledaoci nisu mogli da odole da ih ne prisvoje (saljivo-optimisticka varijanta); uvijek se nade neko ko, iz ko zna kog razloga, ima potrebu da nesto unisti (pesimisticko videnje mentaliteta).

Bilo kako bilo, studenti se slazu da je projekat bio koristan i uspjesan. Jedna od licnih satisfakcija mi je i komentar jedne studentkinje koja je na pocetku kursa imala potrebu da kaze kako ne voli filmove i rijetko ih gleda. Nakon projekta (tj. na kraju kursa) rekla je kako planira da se bavi pisanjem prikaza filmova.

Jedan neocekivani momenat postigao je da nas mali kulturni dogadaj, i kurs uopste, dobije malo veci publicitet. Jednu novinarku drzavne televizije zainteresovala je nasa izlozba, tako da je snimila prilog od nekoliko minuta sa razgovorom sa par studenata i sa mnom o nasem projektu i kursu.

Ubuduce bi se, i to smo se svi slozili, projekat mogao prosiriti projekcijom filmova kojima bi prethodila kratka uvodna predavanja.